Mačak Milo i dan kada je gramatika oživjela

Jednoga toplog ljetnjeg jutra, dok je sunce polako izlazilo iza visokih planina, u maloj kamenoj kući na kraju sela, spavao je mačak Milo.

Milo je bio neobično lijep mačak– imao je mekano sivo krzno, velike zelene oči i dug, prugast rep. Te noći sanjao je o debelom bijelom mišu kojega nikada nije uspio uhvatiti. „ Milo! Milo !“– začu se iz kuhinje glas njegove vlasnice, stare gospođe Mare. „ Gdje si, mili moj? Doručak je na stolu !“ Milo lijeno otvori jedno oko, pa drugo, protegnu svoje šape i zijevnu.

Skočio je s toplog kreveta, prošao pored drvenog ormara i tiho ušao u kuhinju. Na podu ga je čekala zdjelica sa svježim mlijekom i komadićima ribe.

Dok je jeo, gospođa Mara ga je nježno gladila po glavi govoreći:„ Da si bar mogao razumjeti koliko te volim, ne bi nikada bježao u polje.“ Milo je preo i pravio se da ne sluša. Nakon doručka, Milo izađe kroz otvorena vrata u dvorište. Dvorište je bilo puno cvijeća: crvenih ruža, žutih suncokreta i mirisnog bosiljka. Nebo je bilo plavo, bez ijednog oblačka.

„ Kako je lijep dan !“ pomisli Milo. „ Mogao bih malo istraživati iza sjenika.“ I tako, ne sluteći ništa, krenu prema starom hrastu iza kojega je počinjala livada. Dok je prelazio preko polja, primijetio je prekrasnog žutog leptira.

Leptir je letio amo-tamo, a Milo je, gledajući ga, počeo trčati za njim. Trčao je tako brzo da nije gledao kuda ide. Leptir ga je vodio sve dalje i dalje, kroz visoku travu, pored potoka, preko malenoga mosta, dok se odjednom nije našao na nepoznatom mjestu. Stao je i osvrnuo se. Gdje je sada?

Nigdje poznatog drveća, nigdje mirisa kuće. U daljini se vidjela nekakva stara vodenica. „ Izgubio sam se“, reče Milo sam sebi.

„ Što ću sada ?“ U taj čas iz žbunja iskoči mali jež.

Bio je sav bodljikav i nosio je crvenu jabuku na leđima. „ Dobar dan, mačku !“ pozdravi ga jež. „ Jesi li se izgubio ?“ „ Jesam“, odgovori Milo. „ Znaš li put do sela ?“

„ Znam, ali prvo mi reci kako se zoveš i odakle dolaziš ?“ „ Zovem se Milo. Dolazim iz kuće kraj starog bunara. Moja vlasnica je baka Mara.“ „ Ah, bakinu kuću dobro poznajem. Svake jeseni skupljam jabuke u njenom voćnjaku. Idi ovim putem na sjever i kad dođeš do velikog kamena, skreni desno. „ Hvala ti, ježu! Jesi li siguran da je to pravi put ?“

„ Jesam, ne brini se. Ali pazi se psa čuvara koji spava pokraj stada ovaca. Ako te primijeti, mogao bi te pojuriti. Zato ti savjetujem: kad ga vidiš, tiho se prikradaj iza njegovih leđa i ne gledaj ga u oči. „ Važi, poslušaću te. Zbogom, ježiću !“ „ Srećan put, Milo !“

Milo nastavi prema sjeveru. Uskoro je naišao na stado ovaca. Pas, veliki crni vučjak, ležao je na travi i hrkao.

Milo se sjeti ježevih riječi i pažljivo, ne praveći buku, prođe iza njega. Kad se već udaljio, odahne i pomisli:„ Da sam pravio buku, taj pas bi me sigurno istjerao u nepoznato polje. Bio bih sada u velikoj opasnosti. “( Kad bi barem znao da će ga kasnije neko drugi iznenaditi !) Hodao je pod visokim suncem i postajalo mu je sve toplije.

Žeđ ga je morila. Ugledao je potok čija voda je bila bistra i hladna. Popeo se na veliki kamen i počeo piti. Dok je pio, začuo je nečiji tanki glas:„ Pazi, ne pij previše, izgubićeš apetit !“ Milo podiže glavu i ugleda malu pticu crvendaća koja je sjedila na grani.

„ Hvala na savjetu, ptičice, ali tako sam žedan da bih popio cijeli potok da mogu. „ Zar si toliko žedan? Jesi li dugo hodao ?“ „ Jesam, od jutros. Izgubio sam se loveći leptira.“ „ Ah, leptiri su velika napast. I ja sam jednom, kad sam bio mlad i neiskusan, letio za jednim bijelim leptirom i udario u prozor staklene bašte.

Tad sam naučio da nije mudro slijediti svaki šareni trag. „ Imaš pravo. No, možeš li mi reći da li sam blizu sela ?“ „ Blizu si. Samo pređi preko ovoga brda i vidjećeš krovove. Ali čuvaj se lijepe crne mačke koja živi kod mlina. Ona je jako ponosna i ne voli druge mačke na svom posjedu.

Kad bi te vidjela, mogla bi te izazvati na borbu. „ Zar je tako opasna ?“ „ Nije opasna, ali ume da bude neprijatna. Najbolje je da je zaobiđeš. „ Učiniću tako. Zbogom !“

„ Zbogom, sivi putniče !“ Milo pređe brdo i zaista ugleda selo. Na obronku je stajala vodenica, a pored nje, na suncu, ležala je crna mačka dugoga sjajnog krzna. Bila je to mačka Žuži.

Kad je ugledala Mila, skočila je i opružila rep. „ Ko si ti i šta tražiš na mom brdu ?“ upita ga oštrim glasom. „ Zovem se Milo. Samo prolazim. Idem kući. Ne želim nikakvu nevolju. „ Prolaziš? Pa dobro, prolazi.

Ali znaj, da si došao s namjerom da loviš moje miševe, ne bi ti bilo svejedno !“ „ Nisam došao zbog miševa. Štaviše, već sam doručkovao. Želim samo da se vratim svojoj vlasnici. „ Hm, dobro. Onda idi.

Ali požuri, jer ako padne noć, nećeš lako naći put. „ Hvala ti na upozorenju. Do viđenja !“ „ Zbogom, sivi !“ Milo požuri niz padinu. Prolazio je pored njive kukuruza i mislio:

„ Kada bih bio ostao kod kuće, sada bih spavao na svom jastučiću. Da nisam potrčao za onim leptirom, ne bih sretao ni ježa, ni pticu, ni ovu ponosnu mačku. Ali, da nisam sreo njih, ne bih znao koliko je svijet velik i raznolik. Ipak, draža mi je sigurnost doma od svih avantura svijeta !“ Napokon, pred sam zalazak sunca, Milo ugleda svoju ulicu, stari bunar, i na kraju– bakinu kuću.

Srce mu zaigra od sreće. Potrčao je najbrže što je mogao i kroz poluotvorena vrata ušao u kuhinju. Gospođa Mara je sjedila za stolom i plela vunene čarape. Kad ga je ugledala, lice joj se ozari. „ Milo, sine moj! Gdje si bio?

Brinula sam se! Čitav dan te nema! Da sam znala da si otišao tako daleko, pošla bih za tobom !“ „ Mjau !“– reče Milo i skoči joj u krilo. Preo je i trljao glavu o njen dlan.

„ Jesi li gladan? Žedan? Čekaj, odmah ću ti donijeti večeru.“ Te večeri Milo je dobio najukusniju večeru u životu: komade pileta i toplo mlijeko. Nakon jela, sklupčao se u svom krevetiću i zadovoljno zaspao. Dok je spavao, sanjao je čudan san.

Sanjao je da ga je leptir odveo na krov najviše zgrade u selu, ali ovoga puta Milo nije bio uplašen– bio je hrabar. Rekao je leptiru:„ Više se ne bojim. Ako me odvedeš na kraj svijeta, naći ću put natrag, jer znam da me neko voli i čeka.“ Leptir mu se nasmiješio i nestao u oblaku. Sutradan, probudio se kasno.

Gospođa Mara je već otišla na pijacu. Milo je odlučio da toga dana neće nikuda ići. Ležao je na prozoru, posmatrao vrapce i mislio: „ Kad bih sutra opet otišao u avanturu, pošao bih sasvim drugim putem. Ali neću, jer sam juče naučio važnu lekciju: dom je mjesto gdje te čekaju, ma šta se desilo.

Da me nisu čekali, bio bih izgubljen. Da me nije vodila ljubav prema kući, možda bih zauvijek lutao. Da sam bio mudriji, ne bih se ni izgubio. Ali sva sreća što sam se vratio !“ U tom trenutku, netko pokuca na vrata.

Milo podiže uši. „ Ko bi to mogao biti u ovo doba ?“ pomisli Milo. Na vratima je stajao dječak iz susjedstva, noseći korpicu punu jagoda. „ Dobar dan, bako Maro! Majka vam šalje jagode. Čula je da ste bili zabrinuti za mačka pa vam želi ugoditi.

Gospođa Mara se zahvali i pozva dječaka unutra. Milo je znatiželjno omirisao jagode. „ Slatke su, je l' da ?“ reče mu dječak i pruži mu jednu. Milo je pažljivo uze i pojede. Bila je sočna i mirisna.

Poslije podne, došla je komšinica Anđa. „ Čula sam da ti se mačak izgubio, Maro. Kako je prošao? Je li se vratio ?“ „ Vratio se, hvala Bogu!

Umoran i gladan, ali živ i zdrav.“ „ Jesi li ga kaznila ?“ „ Nisam. Kazniti ga? Pa on je samo mačak. Ne zna on za granice.

Važno je da je došao. „ Imaš pravo. Mačke su slobodni duhovi. Ali eto, srećom, sve se dobro završilo. „ Da nije tako, plakala bih kao malo dijete.

Sada mirno spavam.“ Milo je slušao njihov razgovor i preo. Osjećao je da je voljen i poželio je da nikada više ne napusti ovu toplinu. Te večeri, dok su svi u selu spavali, Milo je sjedio na prozoru i gledao zvijezde. Mjesec je bio pun i srebrn, obasjavao je krovove i bašte.

Milo je mislio o svim bićima koje je sreo: o ježu s jabukom, o mudroj ptici crvendaću, o ponosnoj crnoj mački. Svako od njih imalo je svoju priču i svoj karakter. Da ih nije sreo, možda ne bi znao da svijet nije tako mali. Ali i dalje je smatrao da nema ljepšeg mjesta od doma. Narednih dana Milo je bio oprezan.

Kad bi leptir proletio pored njega, on bi samo lijeno mahnuo repom, ali ne bi jurio. „ Ako želiš da ostaneš mudar, ne ponavljaj stare greške“, govorio je sebi. I zaista, više nikada nije zalutao. Kad god bi otišao u šetnju, znao je tačno dokle smije ići. Ipak, sjećanje na onaj dan ostalo je urezano u njegovom malom mačjem srcu kao dragocjena lekcija.

Jednog dana, dok je sjedio u dvorištu, prišao mu je susjedov mačak, veliki žuti mačor. „ Zdravo, Milo! Čujem da si se izgubio. Kako si se snašao ?“ „ Izgubio sam se, ali sam našao put. Pitala sam ježa, pticu i čak sam sreo Žuži.

„ Žuži? Onu crnu mačku s brda? Ona je poznata po oštrim kandžama i još oštrijem jeziku. Kako si joj se usudio prići ?“ „ Nisam joj prišao, ona je prišla meni. Ali bio sam pristojan i rekao istinu.

Ponekad je istina najbolja zaštita. „ Mudro zboriš. Da sam ja bio na tvom mjestu, pobio bih se s njom, a onda bih se kajao. „ Zato i ne treba uvijek srljati. Bolje je razmisliti prije nego što se upustiš u sukob.

„ Naučio si važnu stvar, Milo. Od sada ću i ja pokušavati biti strpljiviji. Tako su njih dvojica postali dobri prijatelji i zajedno su lovili miševe po štalama. Kada je došla jesen, lišće je požutjelo i opalo. Milo je sjedio kraj peći i grijao se.

Baka Mara je plela novi džemper i pjevušila staru pjesmu. Bili su srećni. Milo bi ponekad, dok bi padao prvi snijeg, pogledao kroz prozor i pomislio: „ Kad bih sada izašao, smrznuo bih se. Zato je najbolje ostati na toplom.“

U proljeće, kad bi procvjetale trešnje, izlazio bi u baštu i posmatrao ptice, ali više nikada nije jurio za leptirima na nepoznata polja. Jedne večeri, kada su svi u kući već spavali, Milo je začuo tihi jauk ispod prozora. Sišao je i vidio malog mokrog mačića.

„ Ko si ti, mali? Kako si dospio ovdje ?“ „ Izgubio sam se. Majku sam tražio po kiši i ne znam kako da se vratim. Milo se sjeti svog vlastitog iskustva.

„ Ne boj se. Ja ću ti pomoći. Uđi, ovdje je toplo. Baka Mara će ti sutra naći dom. Tako je i bilo.

Ujutro, gospođa Mara je ugledala dva mačka kako spavaju i srce joj se ispunilo radošću. Zadržala je i malog mačića i nazvala ga Cicko. Milo je postao njegov stariji brat i učitelj. Već narednog jutra, čim je sunce obasjalo kuhinju, Milo je probudio Cicka. „ Danas ti počinje prava škola.

Slušaj me pažljivo. Dođi ovamo, mali! Ne boj se. Sjedni pored mene. Prvo: kad ti kažem ‘ dođi ’, ti odmah dolaziš.

A kad ti kažem ‘ idi ’, ti ideš. Razumiješ li ?“ Cicko je kimnuo. „ Dobro. Onda, idi do vrata! ... Stani!

... Sada dođi nazad! ... Nemoj trčati, hodaj polako! ... Kada loviš miša, ne smiješ skakati bez veze. Nemoj skakati dok ne vidiš pravi trenutak. Reci ‘ mjau ’ ako si shvatio.“

Cicko je tiho mjauknuo. Milo zadovoljno prede. „ Odlično. Drugi čas: uzmi ovu klupčicu vune. Daj mi je. Tako.

Sada ti je vraćam. Evo, uzmi je ponovo. Baci je! Pohvataj! To je tvoja prva igračka.

Zapamti: ja ću te učiti svakoga dana, a ti ćeš brzo postati pravi lovac. Mi ćemo zajedno istraživati dvorište. Vi, svi mačići iz komšiluka, vidjećete ko je najspretniji. Oni će doći ovdje za nekoliko dana i takmičićemo se. Ali za sada, treba raditi vježbe.

Mora se vježbati svakodnevno. Kaže se da bez muke nema nauke. Govori se i da je strpljenje spas. Ja sam to iskusio na svojoj koži— tačnije, na svom krznu !“ Cicko je znatiželjno gledao.

Milo nastavi:„ Sada slijedi priča o mom lutanju. Da sam ja onog dana ostao kod kuće, ne bih sreo ježa, ni pticu, ni Žuži. Ali da nisam sreo njih, ne bih znao šta sve postoji iza brda. Šta bih dao da sam tada znao ono što sada znam! Rekao bih sebi: ‘ Milo, ne juri za leptirom. ’

Ali mladost je luda. Da si ti bio sa mnom, i ti bi trčao za njim. Mi bismo se zajedno izgubili, a onda bismo se zajedno vratili. Vi biste nas tražili i biste nas našli. Oni, ljudi, ne bi razumjeli naše puteve, ali bi nas voljeli još više.

Želio bih da razumiješ koliko je važno znati put kući. Ja bih sada mogao otići do starog mlina i vratiti se zatvorenih očiju. Mogao bih ti pokazati gdje je najbolje loviti. Uradio bih to odmah, ali prvo moraš savladati osnovne lekcije. Jer, prva je lekcija već naučena— kako slušati.

Druga je kako se prikradati. Treća će biti kako se penjati na drvo. Ima ih stotinu. Ima dvadeset glavnih pravila ponašanja u polju. I najvažnije: oba oka uvijek otvorena, oba uha naćuljena !“

Dok je Milo govorio, Cicko je primijetio zdjelicu s mlijekom. „ Mogu li sada jesti ?“ upitao je. „ Naravno. Ali ne zaboravi: prije jela, šape se moraju oprati. Ja sam svoje već oprao. Vidiš, moje šape su čiste.

Sada, jedi polako. Dok jedeš, ja ću ti ispričati još nešto. Cicko je počeo jesti, a Milo je sjeo do prozora i nastavio: „ Ona vrata tamo su uvijek otvorena kada je toplo, ali noću budu zatvorena. Taj prozor je obično zatvoren, osim kada baka Mara vjetri sobu.

Knjiga o pticama na stolu— nju je napisao neki ornitolog. Kažu da ju je pisao godinama. Kad je napisao, postao je poznat. Ova kuća je sagrađena davno, prije sto godina. Svaki kamen je donesen s brda.

Ja volim ovu kuću jer je puna ljubavi. Vidiš, donijela nam je baka večeru. Ostavila nam je mlijeko i ribu. Dao mi ga je dječak iz susjedstva— ono klupko vune, poklonio mi ga je. Pokazala mu ih je Mara— mislim na moje igračke, pokazala mu ih je juče.

Rekao sam joj da si ti sada moj učenik. Ona se nasmijala. Bojim se da te ne razmazi previše. Bojim se toga. Ali ne boj se ti mene— ja sam strog, ali pravedan.

Sjećaš li se kako si drhtao sinoć? Sjećam te se dobro. Sada si suh i sit. Uzmi još malo. Uzmi!

Nemoj se stidjeti. Kada završiš, reći ćeš mi šta si naučio. Reci mi sada: koji je prvi zadatak mačke? Cicko podiže glavu i promuca:„ Da ... da sluša starijeg mačka ?“ „ Tačno! Drugi ?“

„ Da ne trči bez veze.“ „ Odlično! Treći ?“ „ Da ... da jede polako ?“ „ Može i to. Ali najvažniji je: da zna gdje mu je dom.

A dom je ovdje, kod bake Mare, sa mnom. Sutra ćemo izaći u dvorište. Ja ću te voditi. Ti ćeš ići pored mene. Mi ćemo obići sve kutke.

Vi, kad porastete, svi ćete biti slobodni. Oni, stariji mačori, će nas posmatrati. Ali ne smijemo se plašiti. Može se živjeti u slozi. Kaže se: ‘ U slozi je snaga .’

Govori se takođe: ‘ Ko rano rani, dvije sreće grabi .’ Zato, sutra rano ustajanje !“ Taman kad je Milo završio svoju lekciju, u kuhinju uđe komšija Jovan. „ Dobar dan, Maro! Milo! Cicko! O, tu ste, mace moje !“ povika on.

„ Maro, dragi prijatelju, došao sam da ti pomognem. Zvao me je načelnik opštine i rekao da ove godine organizuju prvi Festival seoskih mačaka.

Treba popuniti zahtjev za učešće. Evo donio sam ti obrazac. Molim te, sjedni da ga popunimo.“ Baka Mara skide naočare i reče:„ Hvala ti, Jovane! Baš si mi prijatelj!

Ali gdje je taj obrazac? Pokaži mi ga. ( Pokaži mi ga, molim te. )“ Jovan joj pruži papir. „ Evo ga.

Moraš upisati ime mačke, datum rođenja, prebivalište i broj mikročipa— ako ga ima. Ako nema, treba dozvola od veterinara. Ja sam već potpisao svoj dio. Samo ti treba da potpišeš ovdje. Vidiš, ovdje piše ‘ podnosilac zahtjeva ’.

Mara uzdahnu:„ Jao, koliko komplikacija! Ali hajde. Milo! Dođi ovamo, ljubavi! Nemoj bježati.

Cicko! I ti dođi! Obojica ste mi dragi. Dobro, pogledaj me, Milo. Tvoj datum rođenja ... pa ti si rođen u proljeće.

Koji je najljepši dan? Svaki je lijep, ali onaj prvi dan kad sam te našla bio je najljepši. Znači, upisaćemo prvi mart. A prebivalište— selo Gornji Lug, kuća broj petnaest. Jovane, vidiš li ga?

Vidiš li ga, molim te? Jesi li ga upisao? Tako. Sada, dokument mora biti overen. Zato treba da pozovem načelnika i provjerim da li je moguće donijeti obrazac danas.

Ona uze telefon koji je ležao na stolu i okrenu broj. „ Halo? Dobar dan. Možete li mi dati načelnika? Htio bih razgovarati s njim.

Hvala. ... Halo, načelniče? Ovdje Mara iz Gornjeg Luga. Izvinite što smetam. Da li je moguće da danas donesem zahtjev za mačke?

Imam dva mačka— veći je Milo, manji je Cicko, ali obojica su najljepši u selu. Molim? Kažete da treba još jedan potpis? Dobro, doći ću odmah. Hoćete li biti u kancelariji?

Važi, hvala. Doviđenja !“ Dok je ona razgovarala, Milo i Cicko su sjedili na podu i gledali u nju. Cicko je šapnuo Mili:„ Milo, brate, vidiš li ti ovaj papir? Tako je velik!

Veći je nego tvoja zdjela !“ Milo se nasmiješi:„ Da, veći je. Ali pazi: ovaj obrazac je najveći papir koji sam ikada vidio. Onaj dokument što ga je donio Jovan je manji, ali važniji. A vidiš li ti onu olovku?

Pokaži mi je. Ne, nemoj je uzimati, samo mi je pokaži. Tako. Sad mi je daj. Daj mi je!

Ne boj se, neću ti je uzeti. Evo, uzmi je nazad. Uzmi je! Dobar si mačak, bolji nego što sam ja bio u tvojim danima. Ali ja sam stariji, pa sam mudriji.

Ti si brži, ali ja sam najoprezniji. Zapamti, u životu nije uvijek najbrži onaj koji pobjeđuje, nego najmudriji.“ Jovan ih je gledao i smijao se:„ Gle, Maro, kako se oni sporazumijevaju! Izgleda da su našli zajednički jezik. A sada, kad odeš u opštinu, ponesi i onaj zahtjev za dozvolu boravka— treba im produžiti prijavu prebivališta, jer se priča da će uvesti nove propise za kućne ljubimce.

Čuo sam da je neki novi administrator jako strog. Kaže se: ‘ Bez dokumenta nema ni mačka na izložbi .’ Govori se i da će svi vlasnici morati da potpišu izjavu. Srećom, ti si svoj obrazac već potpisala. „ Jesam, ali molim te, Jovane, pomozi mi da još jednom provjerim.

Vidim ga, ali ne vidim gdje piše mjesto za potpis podnosioca. Vidiš li ti? Pokaži mi. E, hvala ti. Sada vidim.

Daj mi olovku. Ovako ... potpisala sam. Gotovo! Milo, Cicko, čestitam vam! Zvanično ste prijavljeni za Festival!

Bićete najveće zvijezde !“ Cicko je radosno skočio i mjauknuvši reče:„ Hvala ti, bako! Volim te !“ ( Naravno, baka je čula samo mjau, ali Milo je razumio.) Milo se ponosno protegne i doda:„ Zapamti, Cicko, ovo je prava životna škola.

Naučili smo da treba imati strpljenja za birokratiju, da je dozvola važna i da je prijatelj Jovan bio od velike pomoći. Da njega nije bilo, mi bismo se zbunili. Da nije bilo njegove pomoći, ne bismo znali šta je prebivalište. Sad kad sve to znamo, možemo na miru loviti miševe i uživati u životu.“ Tako su se pripremili za Festival.

I dok su narednih dana vježbali skokove i trčanje, Milo je stalno ponavljao: „ Cicko! Prijatelju moj! Ne zaboravi— prva je disciplina poslušnost, druga ljepota, treća brzina. Mi smo najbolji tim. Ti si manji, ali spretniji.

Ja sam veći, ali sporiji. Međutim, kad se udružimo, niko nam ništa ne može !“ Nešto kasnije, baka Mara je odlučila da ih odvede kod veterinara. „ Moramo provjeriti da li ste zdravi prije Festivala. Jesi li se ti, Milo, osjećao dobro jutros?

Boli li te što? A ti, Cicko, jedeš li redovno? Hajdemo.“ U ordinaciji je bilo hladno i mirisalo je na lijekove. Veterinar, visok čovjek s naočarima, pregledao je oba mačka.

„ Milo, skoči na sto. Ne boj se! Dobro, slušaj me: otvorio sam mu usta. Jezik je čist. Osjećam da mu je stomak mekan.

Sad ću provjeriti temperaturu. Mara je zabrinuto pitala:„ Da li ga boli? Vidim da se trza.“ Doktor reče:„ Ne boli ga mnogo. Samo je neprijatno.